Danas se po ko zna koji put nalazim u situaciji da nekoga satima moram da slusam kako se zali: " boli me ovo, boli me ono..." I dok slusam, razmisljam... Ljudi su toliko nemarni kada je zdravlje u pitanju! Mnogima, pa cak i ljudima koji su meni jako dragi, tesko pada odlazak kod lekara, mada ne znam zbog cega! Valjda misle da su sami sebi najbolji doktori ili da ce to sto ih muci proci samo od sebe... Neki se mozda plase onog sto bi lekar mogao da im kaze... Stvarno ne razumem... Evo, navescu par primera pa sami procenite ima li to smisla...
Bas juce posmatram coveka kojeg muci stomak, a krvna slika mu nije najsjajnija, kako se savija od jacine bolova pa ga pitam sto ne ide kod lekara. Svasta, kakvo pitanje... Pa sta ce on kod lekara?! Bio je, uradio par analiza i stao... Zbog cega? Pa covek se uplasio pregleda koji bi mogli da uslede... Rekao mi je: "Svestan sam da dolaze sve gori i tezi pregledi i analize... Mozda je i bolje da ne saznam sta imam i od cega bolujem."! A covek ima dvoje dece kojima je jos uvek potreban i razmislja na taj nacin... Zalosno i samozivo, zar ne?
Nedavno, meni draga osoba posle duzeg nagovaranja ode kod lekara i ispostavi se da je zeludac u pitanju. Dobila je uput da ide kod gastrologa, ali to je moralo da se zakaze u privatnoj ambulanti gde se ceka nedelju dana, a u drzavnoj se ceka mesecima... Nakon pregleda gastrologa i placenih par hiljada dinara, trebalo je da se radi snimanje sondom i vadjenje isecka zeludca, sto bi kostalo oko 200-300 eura i naravno to nije uradjeno, jer "nema se para". Boze, da je bilo ko drugi u pitanju, pare bi se nasle ne znam na koji nacin, ali posto je u pitanju doticna osoba - ne, to je bespotreban trosak... Zar zdravlje pita za cenu?!
Sticajem okolnosti, upoznala sam zenu koja ima dijabetes, neke "sitne" probleme sa srcem, pritiskom, ocima i jos po nesto... Zanimljivo! Naravno, takvo zdravstveno stanje zahteva strogo pridrzavanje saveta lekara i dosta odricanja... Interesantno je to sto ta zena (ima dijabetes koji varira) cim joj malo bude lose ode kod lekara i svaki put joj kazu isto: dijeta, nista slatko i pridrzavanje saveta! I pridrzava se ona toga par dana, dok se zdravstveno stanje ne popravi. Cim bude bolje, ta zena koja jako voli da jede i uziva u tome "mlati" sve sto joj se nadje pod rukom ne gledajuci da li je masno, slatko... I onda opet dodje tren slabosti, pa se ona uplasi i uplasi sve oko sebe, i tako dalje u krug... A nervira se kad je neko kritikuje i brine za njeno zdravlje. Nije joj po volji kad je cerke grde zbog toga, a nije ni svesna koliko sebi skodi takvim ponasanjem. Sebi i drugima kojima je stalo do nje i koji se potresu svaki put kad njoj bude lose... I sta covek da joj radi?
Ovo su neki od primera iz mog uzeg okruzenja. Kada bi pocela da pisem o svima koji ne vode racuna o sopstvenom zdravlju, ne znam gde bi mi bio kraj... I to je samo ono sto ja znam, a koliko ih jos ima... Pitam se, ako su ljudi toliko nemarni za sebe, kako misle da opstanu? Kako misle da ih neko drugi cuva i da ima pomogne ako sami sebe ne cuvaju?
"Ko vreme izgubi, sebi ce skoditi, jer se ono nikad vise ne moze vratiti"
Dostojevski